III. osnovna škola Varaždin

Vodite računa o sebi kako biste mogli biti uzor svojoj djeci! Procesuirajte informacije i emocije na način koji vama odgovara i koliko god dugo vam je potrebno. Održavajte rutinu, nemojte previše planirati i uzmite vrijeme za odmor!

U nadolazećem periodu, pratite djecu, njihovo ponašanje, osjećaje, promjene raspoloženja, obrasce razmišljanja, spavanja i hranjenja. Postoji mogućnost da će se kod neke djece privremeno primijetiti promjene, no one su prirodne i uobičajene nakon ovakvog događaja. Ovakvo stanje u psihologiji se naziva „akutna stresna reakcija“. Na simptome možete gledati kao na prirodan mehanizam kojim se tijelo smiruje i vraća u balans te kojim integrira događaj u svoje životno iskustvo.

Ukoliko navedene promjene traju duže od nekoliko tjedana, to je znak da je potrebno potražiti stručnu pomoć.

Školska stručna služba (psihologinja, socijalna pedagoginja, pedagoginja, školska liječnica..)

http://mentalnozdravlje.com.hr/kontakt/

Svatko od nas, neovisno o svojoj struci, može pomoći u stvaranju sigurnijeg svijeta za naše najmlađe, ali i sve nas. Budite prvi korak u pozitivnoj promjeni!“

Zbog sve učestalije konzumacije duhanskih proizvoda među učenicima, upozoravamo na opasnost duhanskih proizvoda i nikotinskih vrećica koja može dovesti i do smrtnog ishoda, uz brojne druge štetnosti za zdravlje učenika.

Stoga više o ovoj pojavi, možete pronaći na poveznici Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo.

Svi smo različiti i imamo različite potrebe, pa se u svakoj zajednici sukobi neminovno dešavaju. I škola je jedna od takvih zajednica i nerealno bi bilo za očekivati da u školi nema vršnjačkih sukoba. Što djeca imaju bolje razvijene socijalne vještine, sukobe će lakše rješavati na način da se zauzmu za sebe bez da povrijede drugoga. Kako bi djeca mogla razviti potrebne takve vještine, važna je naša pomoć i podrška. Ta pomoć ne sastoji se u tome da se umiješamo u svaki sukob i rješavamo stvari umjesto djece, već da ih slušamo, shvaćamo ozbiljno, razumijemo i podučimo kako rješavati probleme uvažavajući sebe i drugoga.

Djeca uče iz iskustva. Moraju svladavati probleme, doživljavati sukobe i frustracije, jer to je sastavni dio života. Kako bi stekla određene socijalne vještine i naučila afirmativno rješavati sukobe, nužno je da se i sami u tome isprobaju. Koja je uloga odraslih u tome? Prije svega, mi svojim ponašanjem predstavljamo modele djeci. Ako odrasli, koji su djeci važni, rješavaju sukobe agresivno, vrijeđajući druge i ne prihvaćajući nikakve druge poglede na situaciju osim svojih, taj model preuzet će i djeca. Isto će se dogoditi ako se odrasli ne žele upuštati ni u kakve sukobe i radije će ostati  nezadovoljenih potreba nego se izboriti za sebe.

Odrasli se ne bi trebali direktno miješati u dječje sukobe i zauzimati strane, već savjetovati djecu kako da se izbore za sebe bez da ugrožavaju druge, bilo verbalno, bilo fizički. Odrasli trebaju djeci jasno naznačiti granice onoga što je nedozvoljeno u sukobima – svako ponašanje koje može povrijediti drugoga.

Razlika između vršnjačkih sukoba i vršnjačkog zlostavljanja

(prema: UNICEF, Za sigurno i poticajno okruženje u školama)

Važno je znati što točno jest, a što nije vršnjačko zlostavljanje. Djeca su nasilna prema drugima iz mnogo različitih razloga. Ponekad se sukobljavaju i, kako još ne znaju zrelije riješiti sukob, posvađaju se, izvrijeđaju ili potuku. Nakon određenog vremena izglade sukob, pomire se i budu više ili manje bliski. Nekad se djeca, posebno dječaci, odmjeravaju u snazi i tjelesnoj spretnosti i moći, a kad se jednom uspostavi neformalna hijerarhija, nju poštuju u odnosima. Također ima djece koja su agresivna i koja čim imaju osjećaj i najmanje ugroženosti reagiraju agresivno (viču, tuku ili nanose neku drugu štetu drugima).

Nijedno od ovih ponašanja nije poželjno i svako traži posebnu vrstu podrške djeci kako bi razvila zrelije oblike ponašanja. Međutim, kad govorimo o zlostavljanju, tu nije riječ o djeci otprilike iste snage i jačine koja se svađaju ili tuku oko nečega.

Vršnjačko zlostavljanje događa se kada netko tko je slabiji i povučeniji biva namjerno (i u pravilu opetovano) povređivan, a da za to nema nikakvoga međusobnog povoda ili razloga. Djeca koja zlostavljaju uživaju u tome. Iako je vršnjačko zlostavljanje na prvi pogled slično drugim oblicima agresivnog ponašanja, postoje i neke ključne razlike:

• • Zlostavljanje je namjerno i na neki način smišljeno, a ne slučajno ponašanje.
  • Djeca koja zlostavljaju u pravilu su mirna i nadmoćna, a agresivna djeca su preplavljena ljutnjom i strahom.
  • Cilj je ostvariti nadmoć i kontrolu nad drugim djetetom putem tjelesne ili verbalne agresije.
  • Jedan učenik ili grupa u nekom razdoblju napadaju stalno istog učenika.
  • Djeca koja zlostavljaju čine to bez ikakvoga stvarnog razloga, osim zato što vide da je drugo dijete laka meta.
  • Djeca koja zlostavljaju u pravilu su nešto omiljenija među vršnjacima od druge, naprosto agresivne djece.

Kako djeca mogu biti zlostavljana od strane vršnjaka u školi:

• • Dijete može biti tjelesno zlostavljano na način da ga stalno guraju, tuku, nanose mu tjelesnu bol.
  • Opetovane prijetnje o tome što će se dogoditi ako…
  • Stvari često mogu biti uzete ili uništene (mobitel, novac za užinu, sendvič).
  • Verbalno zlostavljanje – nazivanje pogrdnim imenima i izrugivanje.
  • Indirektno – tako da dijete isključuju iz nekih aktivnosti bez pravog razloga ili šireći glasine o njemu.

Zlostavljanje se događa na jedan ili na sve od spomenutih načina. U pravilu počinje tako da dijete koje je sklono zlostavljanju “nacilja” neko drugo dijete koje se ne zna ili ne može obraniti, a nema nikoga tko bi mu pomogao. Nastavit će se ako djeca koja zlostavljaju imaju vrlo malo suosjećanja ili ga uopće nemaju za dijete koje povređuju i posebno ako u tome uživaju, a nitko ih ne zaustavi. Nije lak zadatak ustanoviti koje dijete zlostavlja. Zlostavljanje se u pravilu događa bez prisutnosti odraslih, a druga djeca oklijevaju reći što se događa, dok djeca koja trpe ne mogu izbjeći nasilje.

S druge strane, kod uobičajenih sukoba takve razlike u moći nema. Za sukob postoji neki objektivni povod, primjerice oko toga čega će se grupa igrati, a djeca poslije sukoba pregovaranjem uglavnom uspiju pronaći rješenje te se jedno drugome mogu ispričati i prihvatiti ispriku. U sukobima neugodne emocije poput tuge i ljutnje kratko traju i prestaju kada ga djeca uspiju razriješiti, dok se kod vršnjačkog nasilja jedna strana neprestano osjeća posramljeno i usamljeno.

Zaštitu prava učenika u slučajevima nasilja i drugih štetnih ponašanja regulira Pravilnik o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima.   

Pravilnik jasno razgraničava vršnjačko nasilje od vršnjačkog sukoba.

Vršnjačkim sukobom smatra se „sukob u kojem ne postoje elementi navedeni za nasilništvo; djeca ne inzistiraju da mora biti po njihovu; mogu dati razloge zašto su u sukobu; ispričati se ili prihvatiti rješenje da nitko nije pobijedio; slobodno pregovarati da bi zadovoljili svoje potrebe; mogu promijeniti temu i otići iz situacije“.

Postupanje škole u slučajevima težih vršnjačkih sukoba

Ako dođe do fizičkog sukoba ili težeg verbalnog vrijeđanja među učenicima, djeca trebaju obavijestiti o tome razrednika, stručne suradnike ili ravnatelja škole koji će odmah prekinuti taj sukob.

Razrednik, stručni suradnik ili ravnatelj obavit će razgovore sa sukobljenim učenicima. Dogovorit će s učenicima da se ispričaju jedni drugima, donesu rješenje koje je povoljno za sve uključene te da jedan drugom nadoknade eventualnu štetu. S učenicima će se razgovarati o načinima rješavanja sukoba na nenasilan način i podučit će ih se kako da se zauzmu za sebe ne povrjeđujući druge.

Ako učenik češće dolazi u takve sukobe s vršnjacima, razrednik će roditelje pozvati u školu na razgovor s ciljem rješavanja problema koji su doveli do takve situacije i pomoći učeniku.

Ako učenik učestalo krši pravila i ne poštuje dogovore, primijenit će se odgovarajuće pedagoške mjere u skladu s Pravilnikom o pedagoškim mjerama

Protokol ponašanja škole u slučajevima nasilja među djecom

1. 1. Odmah poduzeti sve mjere da se zaustavi i prekine aktualno nasilno postupanje prema djetetu, a u slučaju potrebe zatražiti pomoć drugih djelatnika odgojno – obrazovne ustanove ili po potrebi pozvati djelatnike policije;
   2. Ukoliko je dijete povrijeđeno u mjeri koja zahtijeva liječničku intervenciju ili pregled ili se prema okolnostima slučaja može razumno pretpostaviti ili posumnjati da su takva intervencija ili pregled potrebni, odmah pozvati službu hitne liječničke pomoći ili na najbrži mogući način, koji ne šteti zdravlju djeteta, otpratiti ili osigurati pratnju djeteta od strane stručne osobe liječniku, te sačekati liječnikovu preporuku o daljnjem postupanju i dolazak djetetovih roditelja ili zakonskih zastupnika;
   3. Odmah po prijavljenom nasilju o tome obavijestiti roditelje djeteta ili zakonske zastupnike, te ih upoznati sa svim činjenicama i okolnostima i izvijestiti ih o aktivnostima koje će se poduzeti;
   4. Po prijavi, odnosno dojavi nasilja odmah obaviti razgovor s djetetom koje je žrtva nasilja, a u slučaju da je postojala liječnička intervencija, uz dogovor s liječnikom, čim to bude moguće. Ovi razgovori s djetetom obavljaju se uvijek u nazočnosti nekog od stručnih djelatnika odgojno-obrazovne ustanove, a na način da se postupa posebno brižljivo, poštujući djetetovo dostojanstvo i pružajući mu potporu;
   5. Roditeljima ili zakonskim zastupnicima djeteta koje je žrtva vršnjačkog nasilja dati obavijesti o mogućim oblicima savjetodavne i stručne pomoći djetetu u odgojno-obrazovnoj ustanovi i izvan nje, a s ciljem potpore i osnaživanja djeteta te prorade traumatskog doživljaja;
   6. Obaviti razgovor s drugom djecom ili odraslim osobama koje imaju spoznaju o učinjenom nasilju te utvrditi sve okolnosti vezane uz oblik, intenzitet, težinu i vremensko trajanje nasilja;
   7. Ukoliko se radi o osobito teškom obliku, intenzitetu ili dužem vremenskom trajanju nasilja, koje može izazvati traumu i kod druge djece, koja su svjedočila nasilju, savjetovati se s nadležnom stručnom osobom ili službom poradi pomoći djeci, svjedocima nasilja;
   8. Što žurnije obaviti razgovor s djetetom koje je počinilo nasilje uz nazočnost stručne osobe, ukazati djetetu na neprihvatljivost i štetnost takvog ponašanja, te ga savjetovati i poticati na promjenu takvog ponašanja, a tijekom razgovora posebno obratiti pozornost iznosi li dijete neke okolnosti koje bi ukazivale da je dijete žrtva zanemarivanja ili zlostavljanja u svojoj obitelji ili izvan nje, u kojem slučaju će se odmah izvijestiti centar za socijalnu skrb, a po potrebi ili sumnji na počinjenje kažnjive radnje izvijestiti policiju ili nadležno državno odvjetništvo, a odgojno-obrazovna ustanova će poduzeti sve mjere za pomirenje djece i za stvaranje tolerantnog, prijateljskog ponašanja u odgojno-obrazovnoj ustanovi;
   9. Pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje, upoznati ih s događajem, kao i s neprihvatljivošću i štetnošću takvog ponašanja, savjetovati ih s ciljem promjene takvog ponašanja djeteta, te ih  pozvati na uključivanje u savjetovanje ili stručnu pomoć unutar škole ili izvan nje (Centar za socijalnu skrb, centri za zaštitu mentalnog zdravlja djece, obiteljska savjetovališta i slično) i izvijestiti ih o obvezi odgojno-obrazovne ustanove da slučaj prijavi nadležnom centru za socijalnu skrb, županijskom upravnom odjelu za prosvjetu, policiji ili nadležnom državnom odvjetništvu;
   10. O poduzetim aktivnostima, razgovorima, izjavama te svojim opažanjima sačiniti službene bilješke, kao i voditi odgovarajuće evidencije zaštićenih podataka koje će se dostaviti na zahtjev drugim nadležnim tijelima.